mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

subota, 14.09.2013.

Nedavno u Španjolskoj u autobusu - pratim scenu.

U autobus ulazi dječak otprilike 6 godina sa već svima poznatim iskidanim kartonom za koji ne trebaš znati španjolski da bi shvatio da natpis jako žalosno opisuje njegovu sudbinu.
Kao i obično, u autobusu se nalazi jedna suosjećajna madam, koju žalopojka dirne u dušu. Ali ta ista madam zna da novac u te djece obično biva oduzet od strane kriminalnih četverokutnih slomljenih nosova lica, te se onda odluči za alternativnu varijantu. Madam odluči ne dati „za hranu“, već hranu. U ovom konkretnom slučaju - vadi iz svoje torbe bananu.
Dječak šutke grabi bananu, a ja čekam – što će li se dogoditi. Zato što, za razliku od madam, osjećam ono što je tako otvoreno iskazivalo lice dječaka, koje kod mene nije izazivalo nikakvih cmizdravih emocija, već samo iščekivanje SHOW-a.
Show se dogodio momentalno. Dječarac je iste sekunde, stojeći pored vrata autobusa, otkopčao šlic i ugurao milodar u otvor na takav način, da je to nalikovalo na dignuti... e!
I sa izražajnim stenjanjem i ništa manje izražajnim pokretima tijela, demonstrirao je svim zainteresiranima svoj umjetnički pogled na banane.
Madam je pocrvenila, zatim problijedila i bila je spremna istodobno propasti u zemlju i ugušiti podlaca. Dvije cure u blizini se nisu mogli suzdržati nego da prasnu u smijeh. Ostali su se tvrdoglavo pravili da su im otkazali i vid i sluh, i da se uopće ništa ne događa.

Zaključno, prije zatvaranje zavjese na pozornici, super-macho je izvadio bananu iz svojih hlača, uzeo je sa obje ruke i rastereljao nas svih njišući se lijevo-desno, poslije čega je dostojanstveno napustio autobus.


I tako...

14.09.2013. u 13:38 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.12.2009.

svojim putem


Image and video hosting by TinyPic


Umori se vrtjeti kazaljke na satu.

Loviti tuđe prioritete,

Propisane naznake

Ne tuguj. Umori se brže

I slobodno ispravi leđa.

Ti možeš biti kakvom god želiš.

Ne treba biti, čuješ, ne treba biti bolja,

Ni blagorodnija, ni tuđa,

Ni viša u visinu, ni jača.

Umovi igraju kukala s nama.

Ali može se jednostavno početi

Živjeti radi sebe bez osvrtanja,

Umoriti se navijati kazaljke na satu.

Umoriti se čitko stavljati potpis,

Ne slušaj tuđe gluposti,

Čini svoje. Kao što su

Moje riječi jedna od njih.

07.12.2009. u 19:08 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 13.11.2009.

Jesen



Postala sam lagana, i mrvicu izazovna. Kao moj autić.
Postala sam ne-besprijekorna. Napokon učim na greškama.
Postala sam ranjiva. Kao niske čizmice ispred ogromne lokve.
Postala sam mekana. Kao svježe ispečena krafna.
Uvukla sam se u invisible, sakrila u sebe. Pronašla udobno mjestašce.
Mirišem na kišu i jesenji vjetar. Kao i sve okolo.
Živim jesen, ne mislim više od 2 koraka unaprijed, vratila se pod okrilje par dragih prijatelja i uživam u njihovom društvu, pričama, vicevima, životima, čak i u tišini…

13.11.2009. u 14:41 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.07.2009.

umiriti nemir duše


Umiriti nemir duše
Čvrstom zagrljajem,
Izabrati režim
Toplina, udobnost, spokoj.
Sjediti na kamenčiću
Bacajući sjenu.
Zbrajati bezbrižno
Za koliko je bio prodan dan.
Povjerovati u udobnost,
Obilazeći trnje.
Postati mekanom i jestivom,
Okusiti slobodu, zanovo.
A ako dođu sumnje
Besmislenost, i tuga –
Umiriti nemir duše
Čvrstom zagrljajem...

29.07.2009. u 21:30 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.04.2009.

Image and video hosting by TinyPic


Kad sam bila više glupa, nego mudra, više mlada, nego lijepa, više uzbuđeno-idealistična, nego filozofski nastrojena, više djevojčica, nego žena, - pa eto, u ta starodavna vremena kod mene je sve bilo DRUGAČIJE. Ne baš kompletno sve, a ono u smislu zatežnog uzdaha. U smislu rasta emocija, važnosti nevažnoga, tuge u očima, boli, radosti, vrtloga života i trenutaka postojanja na ovom svjetu.

Izrazi «izgubiti razum» i «leptirići u stomaku» nisu mi se činili metaforama, sve se to proživljavalo u punom obujmu. Ljubav je bila za vjeke vjekove, prijatelji nisu imali pravo na vlastiti život i interese, bilo koja glupost se uzimala srcu s takvim ekstremom, da se još uvjek čudim kako to da sam još uvijek živa.

Čovjeka bez posebne pripreme prizor otvorenog prsnog koša drugog pojedinca može poslati u nesvjest, u najmanju ruku, ako ne i u ozbiljnu psihozu. Kirurg u tom prizoru neće vidjeti ništa što će ga šokirati. Vrijeme iz mene čini kirurga. Ja se još uvijek mogu diviti, još uvijek vjerujem u sretan završetak, ja plaćem od sućuti prema prićama iz filmskog ili običnog života, ja Žalim Za. Ali ja ne mogu više hodati u rozim naočalama, svjesna sam smrti, ne plaćem zbog ne razumjevanja i uvreda, ne Žalim.

Znam da nisam s njim Zauvijek, ja sam s njim - dok oba dvoje imamo želju i mogučnosti, a sudbina ne prijeći tome. Ja ne lepršam, ne umirem od ljubavi. Osjećam da sam sita, svjet je soćan, pun, ljubav je umjerena, život je ispunjen. Burne rijeke su se pretvorile u ocean. I iz gledališta sam se nekako neprimjetno premjestila na pozornicu i sada sama pokazujem trikove, umjesto toga da od iznenađenja buljim s otvorenim ustima i izbuljenim pogledom. Postajem kirurg. I moji uzdasi ne traju vječno.

Vjerojatno u tome ima nešto tužno. Malecko tužno. Zato što ponekad s takvim nježnim oprezom sjećanja na idealističnu glupaćicu lebde u obliku vatnih oblaka negdje u plućima, i tada se zamislim, «Evo! Sad će taj uzdah» I čekam ga. I čini se, da je prije bilo zanimljivije i luđe živjeti.

S druge strane u oceanu je toliko mogučnosti... I sad je vrijeme baviti se nekim drugim stvarima, a ne samo uzdisati i izdisati, i kopati po vlastitim brigama. I panorama. I veličina valova, i drugi kontitnenti s druge strane kraja... U svemu postoji svoj grafikon, osmjeh prirode i magični smisao. Nije ni tako loše biti kirurgom. Razumjevši bit stvari, znajući osnove, udubivši se u detalje – više se ne udaraš u plafon pri poljetanju, a guzicom – o pod pri padu, a planiraš između i stižeš uživati u poljetanju. Ali s ispravkom: ne postati ciničnim kirurgom i svejedno vjerovati u magiju, dobro, ljubav i druge metafizičke gluposti. Iako se ponekad nedaJ

16.04.2009. u 20:02 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.11.2008.

dvoje

Image Hosted by ImageShack.us

Ona zna dva strana jezika, a on i na hrvatskom piše sa greškama.

Ona može riješiti jednadžbu u glavi, a on umjesto toga može pljunuti u uzrak i uhvatiti pljuvačku ustima.

Ona zna riječi svih pjesama što se vrte po radiju, ali ne zna ni jednu od onih što sluša on.

Ona može pripremiti bilo koje jelo, a on samo omlet s pomama koji ona ne može ni smisliti.

Ona besprijekorno uvažava sve znakove na cesti, kad je sama za volanom, ali iz nepoztatih razloga, kad je za volanom on, ona često vozi kroz crveno, stalno vozi nedopuštenom brzinom, ne vozi u svojoj traci, ne koristi žmigavce i psuje na druge vozaće. Zapamtite, muškarci nisu nikad krivi. :))

Ona momentalno vidi njegove promjene raspoloženja, nije važno koji je tome bio razlog – (ujutro je ugazio u pseće govno, ili jučer nije pobjedila njegova momčad). On nikad ne može skužiti da li joj je dobro, ili će se za minutu rasplakati.

On nema pojma gdje se nalazi Zimbabve, a ona zna njegov glavni grad s točnim brojem stanovnika.

Ona nema pojma gdje se u njenom autu treba uliti voda za brisaće, a on može svoje auto rastaviti na najsitnije dijelove, i sastaviti ga ponovo kroz auspuh.

Njena intuicija joj omogučuje da izabere pravi put čak i u nepoznatom mjestu, i sposobna je pogađati nevjerojatne stvari, vjerojatno može osvojiti jack pot u bilo kojem casinu. On s teškočom pogađa jedan broj iz cijelih dva.

Ona voli njega, a on je zaljubljen u nju.

Go figure?! zujo

12.11.2008. u 21:21 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 18.10.2008.

samo tako

Image Hosted by ImageShack.us


Samoća iz konteksta se polagano preobrazila u toplo i ugodno sklonište i prirodno ljudsko stanje. S mojim „starenjem“ to se stanje sve više i više udomačuje u mojoj svakodnevnici. Iznenađena sam kako ljudi imaju dovoljno emocionalnih i drugih resursa za cijelodnevna druženja. Istini na volju, to zna predstavljati stvarno problem.

Provela sam cijeli mjesec u borbi sa sitnim slatkim navikama. Svojima, naravno, a šta ste vi mislili? I već po tko zna koji put sam se uvjerila da smo mi (ok, dobro, ne mi – JA) – roboti. I navika upravlja nama samo zato što rutina ima povelik udio u bilo čijem ponašanju. Izbacuješ rutinu – mijenjaju se svi povezani elementi, i tvoja raspoloženja, koja na prvi pogled od nje uopće ne zavise.

Susrećem dosta (dvije ili više, dnevno) lijepih žena. Takvih od kojih u crtičima otpada vilica. Takvih koje slobodno mogu na naslovnicu. Ali iz nekih razloga ni u jedne od njih na licu nema sretnog osmjeha. Ne znam, možda ga ne nose sa sobom svaki dan, ili je to nakakva čudna zakonomjernost. Ili je jednostavno došlo vrijeme da nabavim naočale....

Do pola završena pjesma, javlja se jako dobrim testom za moju silu volje i želje. Dopisat je do kraja postaje dosadno, iako i zanimljivo. Počinjem nalaziti razloge i mogučnosti za izgovor. Npr. Čitanje polu izmišljenih priča iz žutog tiska, malo vježbanja refleksa na playstation-u, čačkanje pristigle pošte ili poruka na face-u, pospremanje kuće, neređenje kuće, pospremanje kuće. A sve to – samo da ne moram završiti drugu polovicu pjesme. Zamisli samo.

Ne znam šta još zanimljivoga imam za reći. Iskreno. Vodim savršeno zatvoreni stil života, postajem spavajućim vulkanom. Imam prekomičnog pasa, koji je odnedavno postao takva svađalica. Imam predivnu prijateljicu, koju ne bi mijenjala ni za, ma koju uopće nebi mijenjala. Imam dobro plaćen posao i važnu dužnost u firmi. A sve ostalo kod mene se odvija iznutra, bezbroj katova i prijelaza... koje sam i sama prestala obilaziti, klasificirati i dovoditi u red. Samo znam da postoje. Kao i kod vas, dragi moji roboti.

18.10.2008. u 19:41 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.03.2008.

pokloni mi proljeće



Image Hosted by ImageShack.us


Na rubu raspoloženja visi mala kapljica tužne neodlučnosti… sviđam ti se takva? Ne šuti… ne mogu uvijek biti vesela… S druge strane prozora zima stišće u šaci topli nagovještaj proljetnog zraka… ne, snijeg ne pada… samo kiša…

Pećica je upaljena do maksimuma i zajedno sa smrznutim dlanovima i stopalima pokušavam ugrijati još nešto… što? Ne znam… možda komadić sebe? A možda i krila najtajanstvenijeg u nama pod nazivom duša?

Amo zajedno zapakirati sve niske temperature, bure i kiše u nekakav zgužvani paket, i poslati ga na adresu našeg siječanja… do idućeg prosinca… i nije li vrijeme naručiti proljetnu nježnost? Čak i malenu probnu porciju… da se barem u lokvama odražava žarko sunce i moje oči boje radosti…

Obećaj mi beskonačnost večernjih ulica i rasipnost aroma, pokloni mi proljeće… u iščekivanju sam..

10.03.2008. u 12:41 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 12.02.2008.

pred-valentinovsko razmišljanje

Image Hosted by ImageShack.us


Svi okolo govore o ljubavi kao o nečemu j... velikom, čistom, sveobuhvatnom, cjenjenom, beskrajno lijepom i vrjednim svih žrtava.

A kad bi se provjerilo na iskrenost. Svu tu filozofsku Ljuuubaf (izgovarati s uzdahom) nogom u guzicu prokida ponos, steriotipno mišljenje, licemjerje, manjak želje za razumjevanjem, sumnja, - i jednom riječju ljubav prema samome sebi i osječaj vlastite važnosti.

I trasss! – nema više dvorca, gradimo novu kućicu iz cigle i veselimo se, što ostali žive pod šatorom i nemaju ni najmanjeg pojma kakva je ona – baš ta... leeepršava, raznooooobojna.


parole, parole, parole...

12.02.2008. u 11:48 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 31.01.2008.

ponovo

Image Hosted by ImageShack.us


Smatram se jako odraslom? Glupost, ja samo snosim odgovornost za svoj život. Lakiram nokte u ultra-boje i mučim se skidajući sa malenim komadićem vate pogreške u plus-minus tri desetine polupostotka. Zločesto se smijem i pijem mlijeko iz tetrapaka. Slušam najbezvezniju pop muziku o dubokim osjećajima. Skupljam komade, komadiće, mrvice – toga, što je nedavno bilo tako cijelo i tako ukusno. Čak ukusnije nego mlijeko, valjda. Ja skupljam kosu u raščupanu punđu sa velikom zelenom kopčom – i to me tako iritira, ali drugu nemam. Poklonite mi crnu, idealno crnu kopču, a još bolje dvije. Izvukla sam iz sebe sve pjesničke riječi koje sam mogla – sada mogu zašutjeti, utihnuti, zatvoriti obrt i sklupčati se. Ponovo sam prozirna, prozračna, prozaična i mozaična. I pravim se da sam naspavana. Rumenilo će popraviti sve fino

31.01.2008. u 19:18 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.12.2007.

kako miriše ljubav...




Ljubav miriše na jesenju kišu, zAtim na vaniliju i cimet. Ljubav miriše na tratinčice, ako je mlada, i uvenute ruže ako polako umire. Ljubav miriše na prvi snijeg i šampanjac, ako je brzo prolazna. Ljubav prostitutki miriše na papar i kisele krastavce. Ljubav starca miriše na čokoladu i ebanovinu. Ljubav mlade djevojčice miriše na male balunčiće od sapuna na suncu. Ljubav tek vjenčanog para miriše na svježe ispeglanu posteljinu i ispečeni jutarnji tost. Nesretna ljubav miriše na gorki whiskey bez Coca-Cole. Ljubav mladog momka ima miris usamljenosti i tinte. Ljubav žene u godinama miriše na osušeni, stari puder, i još na izrazitu aromu ljiljana. Ljubav pubertetlija miriše na borovinu pod suncem i zadnje sjedalo automobila. Ljubav pravog macho miriše na kaučukovac i teretanu u vrijeme gužve. Ljubav nimfomanke miriše na sir, tamu i izgorenu lavandu. Ljubav ljubavnice miriše na alimentacije :)

A vaša?

03.12.2007. u 19:18 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.11.2007.

ne otvarajući vrata

Image Hosted by ImageShack.us
TAG this image

Tebi je bilo tako strašno povjeriti mi se u razgovoru, pa si vagao svaku svoju riječ.
Tebi je bilo tako stravično otvoriti mi vrata, pa si odabrao komunicirati sa mnom kroz njih, tako i ne vidjevši mene, i ne pokazavši svojega lica.
Tebi je bilo tako bolno puštati nekoga u svoj život da si odabrao – ne raditi to uopće.
Tebi je bilo tako usamljeno u svom zatvorenom svijetu, pa si se hvatao za tu imitaciju prijateljstva, ljubavi, razumijevanja, koja je postojala među nama. Među nama, i vratima.)

Meni je dosadilo imitirati, ja sam otišla.
Ti nisi ništa razumio. Malo tugovao. Naljutio se.
Vjerojatno zavrtio prstom par puta oko sljepoočnice.
I sada nekome novome govoriš te iste tekuće fraze.
I dalje ne otvarajući vrata.

29.11.2007. u 11:56 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 30.10.2007.

Treba li puno da budemo sretni?

Image Hosted by ImageShack.us


Sasvim malo. Biti živom, zdravom; dobiti na poklon buket žutog jesenjeg cvijeća, razumijevanje i priznanje; osjeititi ljubav i blizinu voljenog muškarca; duševno popričati s roditeljima; pročitati dobru knjigu; uživati u svom poslu; izgasiti kompjuter, mobitel i pamet na nekoliko dana...

Beskrajno puno. Jako jako puno nam treba da budemo sretni. I znate što? Sve to treba zaslužiti. I zdravlje, i poštovanje, i muškarca, i mogučnost zaboraviti sve probleme. Za-ra-di-ti.

I nastaviti raditi. Da bi se sve to ostvarilo.
Mnogi to ne razumiju.

30.10.2007. u 13:02 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.10.2007.

to go with the flow

Image Hosted by ImageShack.us


I can feel my soul sheaking, heart slowing down, more and more every day. Don't know how it happend realy, or why. But I'm loosing it, the faith, the only thing I believed I had tons nad tons stashed away in department „just in case“. I run out of optimism, and my whole body is filling out with awful stinch of fear. Fear of becoming average, borring person with allready defined future. I stoped waiting for a change, stopped believing that I'm just in the crossroad. I get it now... this is it. This is me. There won't be any miracle. I often think about my weaknesses, I'm often angry on myself for them. But I reasiled that I never tried to get rid of them. And now they are the size of a mountain, and they are not going anywhere. Not anymore. And now, I'm stuck in shit over my head, trying to breath and to find a tiny sparcle of hope. Small reason or anything that I can look forward to.

I'm sad cause I'm living stupid life. When I was little that was my greatest fear – to go with the flow.

21.10.2007. u 20:40 • 2 KomentaraPrint#^

Image Hosted by ImageShack.us


Na ulicama je katastrofalno malo glupih i dobrih lica. Takvih, kao što je moje.

Izgleda da se svi spremaju umrijeti ili su od kamatara posudili Užasno ogromnu svotu. Ili su posudili pa se zato spremaju umrijeti. Ili još nešto, što je za mene jako jako tajanstveno.

Moji roditelji, moja škola, okolina u cjelini su me toliko kastrirali, da se već drugu godinu zaredom učim biti stvarnom.

Živom, prirodnom, ne okovanom stereotipima. Ne zajebanom osvrtima na Mišljenja.

Vi naravno, niste takvi.
Vi ste naravno, super i u cool starkama. I odavno ste postigli i naučili se.

A ja promatram djecu. I rijetko-rijetko odrasle ljude, kojima uspjeva biti Živima. I pokušavam se zaraziti od njih.

p.s.
Kikiriki, internet, playstation, čokoladnu tortu, - treba zabraniti.

Jer se ne možeš zaustaviti.
Ili možeš, ali ne želiš.

21.10.2007. u 20:33 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 13.10.2007.

cigla

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A ja sam mislila, kako sam spretna, uglađena i pažljiva.

A ja sam mislila, kako ću svih lagano i spretno vrtiti oko malog prsta.

A ja sam mislila, da ću sve stići, organizirati, moći i sve to na najbolji mogući način.

Ali nedavno je ispred mene bio znak. Cigla.

Po kočnicama, volan ustranu, treba protegnuti noge. Zasada po blatu, a poslje valjda obečaju Svoju Stazicu.


*nasmijala se, uzela omiljeni keks i ......*

13.10.2007. u 23:28 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.10.2007.

prašina

Postoje takvi trenuci u životu, kad je pod nogama pijesak, prašnjavi i nedokučivi. Kad je prašina od vreće kojom si dobio po glavi, - ona je ne samo u okolnim oblačićima, već je i na rebama i na cipelama. I pronicavi se već zanimaju za tvoje mikro-katastrofe sumnjičavim glasom pitajući na telefon, ne plačeš li, gdje si nestala. Svraćaju u goste, zabavljaju, izvlače na kavu, pričaju, slušaju, izvlače osmjeh. Zatim sve rjeđe, jer im dosadi po redu, ali i terapeutski efekt se umanjuje.

I izvlačiš se vani, i izvlačiš svoj osmjeh, i vrijeme prolazi, a samo ti još vidiš tu prašinu – na drugim rebatinkama i cipelama, i suknjama i čizmama. I oblačka nema, a disati još uvijek ne želiš, kao da on postoji. I misliš: to je vjerojatno duboko zamrznuto. Odledit će se, pustit će, ostavit će, bubnuti će i skrenuti u stranu.
Plačeš tri dana nad sličicom na zidu, oboliš od pustih slova i kreneš, napokon raditi nešto smisleno. Eto.

Slobodna žena umije odjenuti osmjeh. Da

10.10.2007. u 20:23 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 27.04.2007.

ne sasvim jednostavno

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sve će se izbrisati – šaptao je vjetar
Sve će se otopiti u suzama – tiho je tupkala kiša. Sitna i hladna ali zagonetno, ne i mrska.
Sve će se promijeniti, šaptalo je nebo s oblacima koji su čudljivo mijenjali nebesku mozaiku.
Baš sve? Pitala je ona. Ona je mijerila nogama asfalt na cestama, pokušavajući pobjeći od nečega, a od čega nije ni sama razumjela. Tamo gdje je prije, sasvim nedavno prije, nešto što je grijalo kucajući, sada je šutjelo. Što se događa sa ljudima kada oni prekoračivši preko svojih osječaja mogu dalje ići putem života i iskorištavati ljude koje recimo cjene ili se prave da ih cjene?..

Ona je pravila korake. I dalje ih pravi. Svaki korak – to je odmjereno stanje ludila i pokušaja ne propasti u rutinu bez njega. Koraci na granici smirenosti i umora. Jednostavnost tih koraka i pokušaja biti, izluđuju je - ali ona zna da mora nastaviti. Ako ne ona, onda tko?

Korak. Još jedan korak. Gdje je vjera, nada i ljubav? Gdje vlastita čast može živjeti u miru s tuđom vjerom?

Ja ne znam odgovore. I onaj. Koji čuči u meni. Zvijer, upoznavši dobro, ali kušavši i zlo. Mi smo s tobom jedne krvi – i lutajući ispod tamnog neba, ja znam da nisam sama. Nas je dvoje. Odvrgnuvši Vašeg boga, ali ne upoznavši svoga. A, možda, upoznavši ali nesretnim slučajem, lažnog, od kojeg se nema snage odreći.

Vjetar će zamesti tragove. Ja znam. Ali hoće li izbrisati i sječanja. Hoće li izbrisati i bol i razočaranja koje progone noću. Vjetar ne zna. A ja znam – da neće. Sreća trenutna sreća može ih pomaknuti na sporedni plan, ali doći će i nesretno vrijeme i tada će ih vječnost vratiti na mjesto.

On je stajao pod nebom i vikao od ljutnje i boli. A ja sam gledala u nebo sa osmjehom na licu – nema ničega mudrijeg od neba i subine. I put je ratnika proći do nebeskih vrata i ponosno držeći glavu, proći kroz njih. Život, koji treba proživjeti. Ne samo treba, već mora.

27.04.2007. u 14:12 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 22.04.2007.

želim-ne-želim

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Želim jesenju šetnju po pješćanoj plaži i želim se prežderati slasnim čokoladnim bombonima. Čokoladne bombone zasad želim više.

Želim zanimljiv posao i puno slobodnog vremena. Slobodno vrijeme zasad cijenim više.

Želim novac, skupe krpice, zabavu; i da me po mogučnosti nitko ne j... u zdrav mozak, spokoj i bezbrižan život. Ovo drugo za sada prolazi.

Želim otići na odmor, negdje gdje me nitko ne zna, razonodu i miran san – najmanje 12 sati dnevno. I želim ostati tu, doma gdje me svi znaju i ja ZNAM njih. Prva želja je za sada jača.

Želim imati svoju obitelj, možda roditi dijete i biti pravom kučanicom; i želim slobodu, samostalnost i svoj mir. Ovo drugo je za sada tri puta jače. Ili možda čak tri ipo...

Želim zdrav duh u zdravom tijelu; i umjesto vježbanja na mukotrpnim spravama, ležerno ležanje na kauču i puno slasne papice. Sport za sada nije na vidiku. Aha

Želim biti zanjimljiva bliskim meni ljudima i pretvaram se u bez-rječitog promatrača. Za sada sve više šutim. Ovdje također.

Ostalo želim-ne-želim uopće ne zanima široke mase, i zato će poginuti u prazninama moje glave, bez prilike za zvučno izlaganje u obliku udaranja po tipkovnici i pojavljanja u obliku znakića na ovoj stranici.


Skrenuvši s teme: ovaj grad mi počinje napominjati karikaturu. U velikoj mjeri – potpuno, cinično, tupo, bezobrazno govno, koje ponekad u sebi nosi mrvice neprobavljive genijalnosti i zanimljivosti. Koje mnogi vole, sami ne znajući zašto.

22.04.2007. u 18:43 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 16.03.2007.

za flavija

Znas, u pocetku sam mislila,
Da bez tebe necu moci disati.
Sada cu sama sebi reci: “Pogrijesila si.”
Reci su, uzdahnut cu. Ali kako reci tebi?
Tvrdim sebi: “Ajde brze, sada,
Rastrgaj paucinu lazi!”
Ne zato sto si mi postao nepotreban,
Vec zato sto, nije bilo ljubavi.
I u tome sam naravno kriva ja,
Prosao je rok. Vlak je otisao.
Lagala sam, lagala, nadala se da ce nekad,
Nije bilo pravo vrijeme, pravi trenutak, ne sada.
I eto, sada ne znam sto da radim:
Imas gangrenu ljubavi.
I treba je izrezati, odstraniti.
Ne obracajuci paznju na bol.
I treba sasuti istinu u lice,
U tvoje ni krivo ni duzno lice.
I bjezati. Jos bolje bez osvrtanja.
I zauvijek. Da se ne pronadu tragovi.
Reci rijeci koje nista ne znace.
Oci u oci. Svu volju drzuci u sakama,
I znati, da je moglo biti drugacije,
I ne tako bolno, mozda.
“ostavljam, napustam, izbacujem na ulicu”
Ali moram. Ja to razumijem.
I bez tebe volim, zivim, disem…

16.03.2007. u 19:39 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.03.2007.

bilo pa proslo

Ne volim.

Ne volim se susretati s proslosti. Ne volim se prisjecati, da sam nekad bila drugacija. I da sam na svijet gledala drugim pogledom. Da sam bila sposobna na lude postupke, jer sam iskreno vjerovala, da sam sposobna promijeniti svijet.

A svijet se tvrdoglavo nije mijenjao. Mjenjale su se dekoracije, mijenjali su se ljudi, mijenjala se vlast, ali ta, moja okolina, se nije mijenjala. Ljudi oko mene su kao i prije radili, pili, zderali, seksali se, srali… i trudili se raditi to s najvecim mogucim komforom. I u pocetku se prvi put ljubis s nekim, ne zato sto volis, a zato jer si popio previse, a on je dostupniji, od njega koji je negdje daleko, i jos uvijek nije odgovorio na tvoje rijeci, koje su bile izrecene od srca.

Zatim prva laka lova, s kojom si mozes dozvoliti vise, nego kad si bio bez nje.

A kasnije se pocinjes opravdavati da svi tako zive. I opcenito je lakse priznati da su svi oko tebe gnjide, I ti si samo jedna od njih. Ni bolja, ni gora. Kao i svi. I cini se da je sve normalno. Dobar posao, kuca, obveze, kao i u svih.

A onda neko djete pita: “A zasto?” i ti se pocnes izvlaciti, jer djete ne vidi nijanse, ono vidi sve crno-bijelo. I ne mozes mu objasniti, da je lose ubijati, ali ako ti prisjedne onda mozes, da dobro mozes postic i sakama, da postoji plemenita laz, da postoji puno stvari koje su zabranjene, ali ponekad dozvoljene i potrebne…

I zatim se susreces sa svojom prosloscu, prisjecas se svojih postupaka i mislis da su bili glupi, zato sto su bili… iskreni.

Ali ja je volim, moju proslost. Jer ako se neka situacija ponovi, ja cu postupiti tocno onako kako sam postupila prije. Mozda nije ni bilo ispravno, ali iz dubine duse, a ne sa razumom.

Oprosti mi proslosti.

Jako osobno.

05.03.2007. u 12:56 • 7 KomentaraPrint#^

di sam

Eto da znate ja sam trenutno u Austriji, Mayrhofenu, pa evo par slika da imate predodzbu...


Dscf1433


Dscf1424

Dscf1474

Dscf1420

05.03.2007. u 12:33 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.02.2007.

bilo je vrijeme...

Svijet je tako ogroman. Nebo lebdi nad nama. Umotano u crno-sive oblake. Milijuni ruku, tihi sapat, gromak plac, otkucaji srca. Postoji mala-majusna tocka na ovoj planeti, to je mjesto, gdje si sada ti… Slusas muziku, sanjaris, razmisljas o necem, zamisljeno pusis, polagano pijuckas slatku kavu. Mozda se cak ovog trena prisjecas mene, kao sto to cinim ja. Ti si – tamo, ja – ovdje. Ili naopako.

Pozabavit cu se necim. Ali ces uvijek biti ti.
Niz dana, zaboravljenih zauvijek – pravi je nacin, zaboravljene noci, hladne i slane, nade… Nada me uvijek grije.

Snijeg, kisa, vjetar koji me gura sa strane na stranu. A ja sam tako snazna, ti to znas.
Mene je tesko pokolebati, ne skrecem s puta. Ja ravnom cestom idem naprijed prema onome o cemu sanjam, prema cemu tezim i to me cini sretnom, i ja tako zelim podjeliti tu srecu s tobom.
Grijem prazne duse, tude, nepotrebne. Njih je tako puno. Kao sjene u mom zivotu. Idu, idu, idu, kolone.
A ja vec sutradan ne pamtim njihova lica i imena.
Glupo, prazno, hladno – ne tvoje.
Noci, dani, jednaki, ne moji, tudi…

Tvoje ime je tvoj obraz, nase uspomene… tvoj osmijeh u mojem srcu je to sto mi daje nevjerojatnu snagu. Sposobna sam uciniti toliko toga, I postici cu puno, dok je tvoj osmijeh u mom srcu I tvoj glas na niskoj noti moga imena.
Rijeci su kao paucina iz tudih usta. Sve se tako pomjesalo. Ja tako volim svoj zivot. Ja volim tebe.
Kad samo zamislim, bilo je vrijeme, kad te nisam poznavala.
Nisam zivjela…

25.02.2007. u 18:48 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.02.2007.

ma ajde priznaj!

priznaj, da te smotao samo zato sto ti je podario osmjeh, pogledao te. malo sramezljivo, zbunjeno, ali istovremeno intrigirajuce. i ti si pala.

kao velika i pametna riba, koja zna za udicu sa ukusnom zakuskom. prihvatila si, iako ga ne bi ni primjetila medu hrpom ljudi, ne bi se okrenula na ulici, ne bi ni zadrzala pogled na par sekundi.

i vec se automatski ukljucila igra, igra po vec jako poznatim pravilima, i ti vec pricas sale, on se smije, i evo vec vi idete zajedno, vi sjedite u kaficu i cakulate, tebi je zanjimljivo, ali shvacas da to nije ON, uvjeravas sebe da treba pricekat i upoznati ga bolje, i tebi se svida to nesto novo, nakon tako dugog zatisja, to je kao kupanje u moru, pazljivo ulazis u hladnu vodu i bacas se na valove i plivas, i voda vise nije hladna, i tebi je dobro, tebi je naprosto super i u tebi se budi taj osjecaj… osjecaj srece, tj. tako male srece, kolika ona moze bit od kupanja u hladnoj vodi.

i prvi poljupci i zagrljaji – to je tocno taj osjecaj male srece. i vec se ne moze razumjeti gdje je samozavaravanje i cinizam, egoizam, ti vadis svoju masku, u pravi trenutak, nigdje ne stisce, prave velicine i oblika i tebi je u njoj tako ugodno i udobno, ti se u njoj vec osjecas samim sobom, i vi ste vec pravi zaljubljeni par, vi zajedno setate i provodite svo slobodno vrijeme zajedno, spavate zajedno, tvoja maska te uvjerava da je sve uredu, da ti sasvim nije neudobno u cijeloj toj situaciji, da je sve prekrasno, a ti se slazes, samo klimas glavom da ne cujes nista lose o sebi sa strane, ali ti sve razumijes, ti si – velika i pametna riba, koja voli sutjeti.

i ti cekas, kao smrtni prigovor, cekas kraj, i rastezes vrijeme da sto dulje prozivis, i koristis svaki trenutak s njim, ti se privijas k njegovom ukusnom tijelu, kao baterija k punjacu, jer uskoro dolazi ona samoca, uskoro ces opet biti sama. i tada ces se prisjecati svega ovoga, sve vase privrzenosti i strasti, prisjecat ces se svega sto ti je govorila tvoja maska, ti ces zaljeti. zaljeti sto je sve zavrsilo i zaljeti samu sebe.

i sa svakim danom postajes sve sutljivija i tuznija, a on sve razumije ili u krajnju ruku osjeca, i u jedan prekrasan trenutak… tj. u jedan uzasan trenutak, ti cak znas i kada, 10 minuta nakon zaista prekrasnog trenutka, on te tiho pita: “volis li me?”, a ti ces buljiti u strop i podlo radovati se, sto ne vidis njegovih ociju, i ti znas odgovor i ova pauza ne sluzi nicemu, ti jednostavno ne zelis reci, ti se cak i ljutis na njega, ti si to znala vec tada, od prvog trenutka kada te pogledao, ne ti njega, vec on tebe, i kao da se ispricavas, ti mu sapces: “ne”.

19.02.2007. u 23:41 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.02.2007.

opet ljubav

Naravno, neznam bas puno ljudi u dusu.
Ali medu njima ima mizerno malo parova, koji zive zajedno zato sto vole jedan drugoga.

Iako vecina iz njih deklariraju naravno, bas taj razlog. Na moj pogled to nije tako.

Ne uzimam u obzir one, koji upoznavsi se, s euforijom u ocima i razbacujuci slinu na sve strane, zive u punom skladu 3-4 mjeseca, a zatim mijenjaju sadasnjeg partnera na iducega, I tako skacu sa grane na granu. Oni isto smatraju da je to – ljubav. Recimo da je, ali je prekratka da bi bila statisticki bitna.

Ljubav je tako rijetka ptica… nisam ni ocekivala.

Ljudi igraju njome. Prave drame, privatne, obiteljske, za jednog gledatelja i za sto istovremeno. Ljudi znaju Pravila igre. Obavljaju duznosti i ceremonije. Uvazavaju romaticna sranja i cijene velike rijeci.
Ali njihov zivot, njihova djela, njihove misli i postupci se toliko suprostavljaju logici ljubavi, da ona vise nije ni vrijedna spomena.

Da, ja sam izvanzemaljac.
Ne, ne trazim vaseg odobravanja.

12.02.2007. u 23:01 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 09.01.2007.

okrenuti novi list...

Neka, osim glupog kalendarskog iščekivanja ostvarivanja novogodišnjih odluka, vaš život ispuni osjećaj NOVOGA. Globalnog i neponovljivo čistog. Dječjeg. Nove perspektive, nove mogućnosti, nove zanimljivosti, novi ljudi. Hrpu novih dojmova, otkrića, događaja. Mogućnost praviti nove pogreške, znajući da će sljedeći prosinac podvući crtu i ispod njih. Mogućnost OBNOVITI SE – naravno u stranu usavršavanja.Iznenaditi se i iznenađivati druge, radovati i radovati se. Ponovo.

Tako je zanimljivije.

09.01.2007. u 19:50 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 21.12.2006.

muški

Umorila sam se od muškaraca. Od njihove dvolične nazočnosti. Od njihovog opustošavajučeg odsustva. Od njihovih sebičnih, tvrdih, željeznih očiju, riječi, prstiju. Gledaju, pogledavaju, bulje, skidaju pogledom i njime proždiru. Laju, buče, pričaju pričice, melju, prepričavaju, uljepšavaju. Znojnim, hladnim, bezosjećajnim prstima diraju, glade, stišću, gužvaju, guraju.
Umorila sam se od njih, iako oni čine slasni komad mog života. I od te međuzavisnosti sam se umorila još više. Dosađuju, dočepavaju se, uguravaju, izmotavaju, dostižu. Obavijaju. Omotavaju. Obrađuju.
Umorila sam se sviđati im se. Umorila sam se igrati – po njihovim pravilima, po svojim, ma svejedno. Obilaze, očaravaju, odlaze.
Umorila sam se predviđati i pogađati reakcije. Opuštaju se, propadaju, izlažu se, ponavljaju se.
Umorila sam se miriti se, dijeliti, voljeti se i boriti se za vlast. Tim više – bezrazložno.
Umorila sam se od njihovog šovinizma, osnovanog na: jednom jedinom unikatnom organu i trima tisućama nježnih riječi, kojima ga slave; na umijeću pišati stoječki; na manijakalnom gigantizmu i… Umorila sam se praviti se, da vjerujem u to.
Umorila sam se obazrivo odnositi se prema njihovim navikama, poslićima, autićima i kućicama. Auta, nogomet, pivo i ženske – četiri zvijezde muškog života. Jer onu sam stvar već spomenula.
Umorila sam se od neophodnih, neodoljivih, nepogrješivih, neponovljivih i nepopravljivih muških. Oni gaze kroz život u tenku, dječji naglo prelaze preko svega što im smeta. Ponašaju se kao gadovi, glupo, ostavljaju, povrjeđuju.
Umorila sam se od njihove jednoličnosti i nezamislive veličine sličnosti u scenarijima. Oni su isti, ako ne na prvi pogled, onda na drugoj godini. Oni su predvidljivi, kao da su štampani u istoj tvornici. Govore iste fraze, daju iste poklone, gledaju iste emisije. Isto žvaču, vole, lažu, zavaravaju se, varaju.
Umorila sam se od muškaraca. Niškoristi, ljenčina, slabića, bespomoćnih, besposlenih, besramnih.
Umorila sam se od njih. Nesigurnih, nerednih, nerazumnih, nevjernih, nepodnošljivih.
Bježe, viču, guraju, kidaju, uče, diktiraju, padaju, ponovo bježe i zahtijevaju, zahtijevaju, zahtijevaju…


Umorila sam se od muškaraca.

A oni od mene – još više…

21.12.2006. u 00:56 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.12.2006.

Sve manje mi se priča…
I piše isto…

Sve je manje unutarnjih stimulansa da podržavam kontakt s „nepotrebnim“ ljudima, dalekim.

U meni se pojavljuje izravnost i jednostavnost. Oprostite mi, ako od nekoga odlazim prebrzo i bolno, ne mogu godinama daviti iz sebe bokkakosi. Vi ste dobri. Samo, tako se lakše i iskrenije diše.

Oprostite mi, ako kome ne govorim potrebnih riječi podrške i dežurnih riječi odobravanja. Nema potrebe, a vi čete uspjeti, sigurna sam.

Mene nešto ispunjava. Nešto kao kad sjediš sam na obali i gledaš na liniju horizonta. I dišeš vlagom i vremenom cool

11.12.2006. u 19:41 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 08.12.2006.

gdje je ključ???

Kvragu, ja non-stop nešto gubim. Svako moje jutro počinje sa potragom za ključevima, mobiteli se redovito utapaju u torbi. Zato ja volim malecne. Jer dok ga pronađeš u velikoj, već su tu najmanje tri propuštena poziva. Gube se sve moje gumice za kosu. I ja svaki mjesec kupujem najmanje 10 novih. Gubim kišobrane. Ubiti ja ih mrzim, i nikad ne nosim sa sobom, ali ako sam ga već uzela, onda ga neminovno moram izgubiti. Rukavice… Ja čak gubim i čizme, moje najdraže, u vlastitoj kući. Neću ni pričati o CD-ima i drugim sitnicama… I pritom ja mrzim neurednost… i cijeli ovaj tekst je napisan zbog toga, što sam bila zaključala svoj najdraži kovčeg na mali ključić, a gdje je sad ključ – pojma nemam. A tako mi treeeeeba!!!! headbang

08.12.2006. u 14:03 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 26.11.2006.

Evo o čemu ja. Žena, kad formulira svoja očekivanja u vezi s Vitezom ili općenito – apstraktno Dobrim Muškarcem, obično sastavlja popis toga što bi on trebao raditi. Graditi, crnčiti, maznuti lovu u države ili u drugih vitezova, obasipati cvijećem, utopiti u parfemima… eto, razumljivo.
S druge strane, muškarac tako postupa krajnje rijetko. Ali i tada se ograničava smiješnom količinom zabavnih natuknica: pa, da kuha, sprema, pegla košulje, dobra u krevetu… isto razumljivo.
Više pažnje Vitezovi posvećuju tome, što bi oni htjeli izbjeći na polju bitke. Da nije histerična, glupa, da ne gnjavi oko sitnica s užasno sadističkim pitanjem „a o čemu ti to, mače moje raaaaazmišljaš?“, da nije poremećena shoppingom, ne ne ne … isto razumljivo.

Iz svega toga se nazire pitanje. Ne zauzima li zato muškarac u vezi poziciju donatora. A mi, ženske, samo iskorištavamo njihovu dobrotu, toplinu, napor…

Vrijeme je da se zamislim, kvragu.

26.11.2006. u 22:36 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>